Mozak ne greši - on štedi
Promišljen izbor traži napor. Treba da u glavi zadržiš nekoliko opcija, uporediš ih po različitim kriterijumima, zamisliš posledice svake i tek onda odlučiš. To je spor posao i mozak ga se ne prihvata uvek.
Kad ponestane snage, prelazi na prečice. Uzima prvu prihvatljivu opciju umesto najbolje. Ostavlja sve kako jeste, jer promena znači ponovo razmišljati. Češće kaže „ne“, jer deluje kao bezbedan podrazumevani odgovor. Sa strane to izgleda kao crta karaktera: „Uveče postaje tvrdoglav.“ Zapravo je reč o štednji.
Uz to deluje i dnevni ritam. Odmah nakon buđenja glava se još zahuktava, tokom dana je pažnja obično najstabilnija, a uveče rezerve opadaju - zajedno sa spremnošću da upoređuješ opcije.
Dan: vrhunac pažnje
Kvalitet odluka tokom dana: vrhunac popodne, pad uveče
Ovo je prosečna slika, a ne raspored za sve. Kod nekih se polet pomera na kasno jutro, kod nekih jasna glava dolazi tek noću, a jedna kratka noć pomera celu krivu. Korisno ovde nije vreme na satu, već sam obrazac: pažnja ima viši i niži deo, a odluke je bolje ne trpati u niži.
Šta se dešava tokom dugog niza odluka
To se najjasnije vidi ne tokom dana, već unutar jednog niza, kada odluke dolaze jedna za drugom: izmene, pozivi, izbor izvođača, dvadeset kartica s opcijama. Ne menja se ono što biraš, već koliko kriterijuma uopšte stižeš da uzmeš u obzir.
- PočetakUpoređuješ opcije po nekoliko kriterijuma odjednom
- SredinaOstaje jedan kriterijum - onaj koji ti je prvi pao na pamet
- KrajUzimaš prvo ponuđeno ili odlažeš odluku
- PauzaPosle pauze su prve odluke ponovo pažljivije
Najpoznatija potvrda je rad Danzigera i kolega iz 2011. o sudijama koje su odlučivale o uslovnom otpustu: udeo odobrenih zahteva bio je visok na početku zasedanja i padao je gotovo na nulu do njegovog kraja, a posle pauze ponovo rastao. Na taj rad postoji ozbiljna primedba: slučajevi nisu išli nasumičnim redom i deo slike može se objasniti upravo time. A sama ideja „iscrpljivanja volje“, iz koje je sve poteklo, gotovo da se nije ponovila u velikim ponovljenim proverama. Zato je poštenije držati se smera, a ne veličine efekta: to da izbor na kraju dugog niza odluka postaje grublji vidi se i u posmatranjima i iz ličnog iskustva - ali koliko snažno i kod koga tačno, slabo je potkrepljeno dokazima. Ovo je jedno od onih mesta gde su podaci nesigurni i gde ne može da se kaže „nauka je dokazala“.
Zašto uveče češće biraš prvu prihvatljivu opciju?
Šta pomaže ako važna odluka padne u umoran sat?
Izvori
- Danziger, Levav, Avnaim-Pesso, PNAS, 2011 - odluke o uslovnom otpustu tokom zasedanja
- Weinshall-Margel, Shapard, PNAS, 2011 - kritika nenasumičnog redosleda slučajeva
- Hagger i dr., 2016 - višelaboratorijska replikacija efekta „iscrpljivanja volje“
Dalje u serijalu „Odluke“
5 članaka u celosti na sajtu, još 5 u aplikaciji
