Nije stvar u hladnoći, već u nepredvidivosti
Oko 1970. godine Meri Ejnsvert i kolege posmatrale su jednogodišnju decu u kratkoj laboratorijskoj proceduri „Strana situacija“: majka bi nakratko izašla iz sobe, pa se vratila. Neka deca bi se brzo umirila i vratila igračkama. Druga su se pravila da im je svejedno. Treća su se držala majke, a istovremeno je odgurivala, i plakala još dugo po njenom povratku - taj obrazac nazvan je anksiozno-ambivalentnim. Iza njega nije stajala ravnodušnost odrasle osobe, već nedoslednost: ista osoba bi nekad odgovorila odmah, a nekad bila zauzeta, razdražena ili nedostupna.
Razlika je važnija nego što deluje. Dete ne meri količinu topline, već pravi predviđanje: šta će biti ako se oglasim. Kada je odgovor stabilan - čak i ako je stalno oskudan - predviđanje se formira i napetost popušta: može da se opusti ili prestane da traži. Kada odgovor liči na lutriju, predviđanje se nikada ne formira. Pažnja ostaje usmerena na odraslu osobu, a ne na sobu s igračkama: skuplje je skrenuti pogled, jer možda će baš sada stići odgovor.
Anksiozno-ambivalentni tip - oko 14% dece u pregledu 32 uzorka
Zašto se glasniji signal učvršćuje
Ako oglašavanje uspeva svaki drugi put, razuman potez je pojačati ga: plakati duže, držati se čvršće, pitati još jednom. Zatim se uključuje mehanizam proučavan daleko izvan teme privrženosti - na nju se prenosi po analogiji. Ponašanje koje se potkrepljuje nepredvidivo gasi se sporije od onog koje je potkrepljivano svaki put. Kada je odgovor stizao svaki put, brzo primetiš njegov nestanak i prestaneš da se oglašavaš. Kada je stizao nasumično, pauza se ne čita kao „ne“, već kao „još ne“ - i pokušaji se nastavljaju.
- Odgovor - lutrija
- Signal glasniji
- Nekad je uspelo
- Učvrstilo se
Verzija u odraslom dobu je ista, samo su umesto plača tu poruke i pitanja. Rad Hazan i Shaver iz 1987. pokazao je da se romantični odnosi dele na slične tipove, a anksiozna strategija se tu odmah prepoznaje: rano uočiti znake udaljavanja i burno reagovati. Ovde je potrebna ograda koja menja zaključak: veza između tipa u detinjstvu i odraslog doba nije direktna linija. Stabilnost je niska, a ličnost i kasniji bliski odnosi je primetno menjaju. To je naučena navika predviđanja, a ne presuda.
Zašto dete može jače da plače i drži se odrasle osobe?
Šta pomaže da oslabi anksiozna strategija u odraslom odnosu?
Izvori
- Ainsworth et al., „Patterns of Attachment“ (1978)
- van IJzendoorn & Kroonenberg, međukulturni pregled „Strane situacije“, Child Development (1988)
- Hazan & Shaver, Journal of Personality and Social Psychology (1987)
Dalje u serijalu „Tipovi privrženosti“
2 članka u celosti na sajtu, još 3 u aplikaciji
